ŠI KING (od XI – V v. p. n. e)
Dunje
Onom koji dunje daruje mi,
ja platiću mojim privescima;
neću samo ja platiti njemu:
zauvek ću njega zavoleti!
Onom koji breskve daruje mi,
platiću mu ja kamenjem dragim;
neću samo ja platiti njemu:
zauvek ću njega zavoleti!
Onom koji šljive daruje mi,
ja platiću dijamantom samim;
neću samo ja platiti njemu:
zauvek ću njega zavoleti!
Pjesma o usamljenom drvetu
Kruška raste po strani od drugog drveća;
na njoj se bujno zeleni lišće...
Tako i ja usamljen lutam po zemlji...
Kruška raste po strani od drugog drveća,
raširenih grana, gustoga lišća...
Tako i ja sam, bez oslonca, skitam se nadaleko...
HOMER (oko VIII v. p. n. e)
Kalipsina pećina
(...) Oko pećine njene listaše šuma gusta,
zova i jablan vitki, žalfija mirisava,
dugačkih krila tice tu živele su mnoge
sokoli hitri, sove, brbljive morske čavke
tice, kojima more jedina briga je bila.
Okolo pećine same, široke, pružaše se
procvala vinova loza, obilna, grozdova krupnih.
Redom četiri vrela providnu lila su vodu,
tekući na sve strane, a jedno drugom blizu.
Okolo livade meke bejahu s peršumom svežim.
Besmrtnik stigao kad bi lepoti ovoj blizu,
gledajuć, ostao tu bi, srcem se radujući... («Odiseja»)
HESIOD (oko 770 p. n. e)
(...) Ti, Perse, božanskog roda, svagda se sećajuć,
Savjeta mog, radi, ne bi l te mrzila Glad,
A ljubila sa lijepim vijencem Demetra časna,
Koja ti hambare zlaćanim ispunjava žitom.
Nemila glas neradna čoveka posvuda prati;
Bozi i ljudi se ljute na onog što besposlen
Živi, naravi svojom trutovim tromim budući nalik,
Što pčelinju raznose muku, bez rada jeduć;
Tebi pak nek milo bude prikladna vršiti dela
Žitnice, da budu ti obilnom ljetinom pune...
SAPFO (oko 600 g. p. n. e)
Devojka ova mlada, lepotom je nalik na dete,
belja je od ljuske...
umilnijega glasa od harfe, zlatnija od samoga zlata,
vitkija nego tekućica voda, nežnija no ruža...
Kroz granje dunje
Kroz grane dunje sa visine hladna žubori voda,
vetrić lišće ljulja i sanak blagi sliva se na me.
KONFUČIJE (551 – 479 p. n. e)
Čovjekova sudba
Poslije ljetne žege, hlad jesenji ide,
na poljima, gdje snijeg je ležo, cvate proljeće.
U ružičastom sjaju sunce izjutra se diže,
u ružičastom sjaju zalazi uveče.
A k moru hrle potoci. Vremena se obnavljaju.
I svakim danom sunce novim svjetlom sija,
bez prestanka rijekama nove vode teku.
Jedanput čivjek živi, - i nikad nikad više,
go lahor što se gubi, sav je njegov život,
a smisao čitava bitka,
razrušen humak, na kom korov niče.
HERAKLIT (540 - ? p. n. e)
Fragment br. 40
Na one što gaze kroz jedne te iste rijeke
stalno druge vode protiču.
Fragment br. 66
Dušama jeste smrt da postanu voda,
vodi je opet smrt da postane zemlja.
Pa ipak, od zemlje postaje voda
a od vode – duša.
MAHABHARATA (IV v. p. n. e)
Pevanje 64
Nastavlja Vrhadasvo:
Damajanta, čije oči ko lotosa list bejahu,
smrt zadavši lovcu, zađe u strašnu i pustu goru,
gde zrikavci zriču, koja lavova i leoparda
beše puna, i tigrova, i bivola i medveda,
i jelena, raznih tica, razbojnika i divljaka,
sva obrasla bambusima, mangoima i palmama,
i stabala drugih mnoštvom. Tu kneginja Vidarpkinja
vide brda sa rudama i gajeve raspevane,
i doline mnogo divne, i jezera i rečice...
EURIPID (oko 480 – 406 p. n. e)
Halkinejo, sjajna ptico
(...) Halkinejo, sjajna ptico, što kraj žala kamenita
neveselu pevaš pesmu!...
I ja s tobom naricaću, ptico krila salomljenih.
Za helenskim čeznem trgom,
za Artemidom čeznem blagom, što na bregu sedi
Kintu, a pod palmom bujna lista,
uz granatu lovoriku i maslinu svetu plavu,
gde se Leta porodila, na jezeru, gde talasi,
krugom kruže i gde muze slavi labud zvukogrli.
LUKRECIJE KAR (95 – 55 p. n. e)
(...) Sad vidi kako miris prodire
u nozdrve. Pre svega. mnoge stvari
postojat moraju da s njih potečei struji val
raznovrsnih mirisa, razlivajuć se svuda.
No jednome taj miris godi, onaj drugome,
zbog različitih atoma...
Kada se rascvatu proljetni dani
i ponovo se rodi oplodni dah zapadnog vetra
tada ptice u zraku, obuzete tvojom snagom,
o, božice, prve najave tvoj dolazak;
tad skakuću divlje zveri bujnim pašnjacima
i plivaju kroz razorne rečne struje;
opčinjeni čarom, ma koliko ih vodiš,
slijede te svi, u moru, na brijegu, u divljim rijekama,
lisnatim staništima ptica i zelenim poljima
ispunjaš im srce slatkom ljubavlju
i oni se tada uzburkanih strasti rasplođuju...
PUBLIJE VERGILIJE MARON (70 – 19 p. n. e)
(...) Proleće blagodet šumi jeste i lišću mladom;
s proleća nabubri zemlja, željna semena plodna.
Svesilni otac Etar sa deloplodnom kišom
sađe supruzi srećnoj, s ogromnim telom joj divnim
spoji se štedro, nežne da klice napoji sokom...
Blaga je rodilja zemlja, topli Sefira ćuv joj
rastvara krilo; nežna mezgra kroz stabla struji;
mladice slobodno smeju poverit suncu se novom,
nit loza strepi više od olujnoga juga. («Georgike»)
SEKST PROPERCIJE (50 – 15 p. n. e)
Prirodnoj lepoti ne treba ukrasa
(...) Gola ljubav voli samo prirodnu lepotu.
Posmatraj kako lepa zemlja rađa cveće razne boje!
Gledaj kako bršljani sami od sebe
bolje razvijaju svoje grane!
Vidi kako maginja lepše raste u usamljenim pećinama!
Voda zna sama da teče svojim tokom,
iako je niko ne uči.
Obale se sijaju ukrašene šljunkom priroodne boje.
Nikakva umetnost ne može se uporediti
sa prijatnim glasom ptičjih pesama...
SONG CE HEU (kraj II v, Kina)
*
Od Lo-janga na istok, kraj puta,
breskve, šljive rastu s obe strane,
i sravnjuju, cvet po cvet, divote,
i porede, list po list, lepote...
KALIDASA (IV – V v, Indija)
13
A sada počuj, put da ti opišem kojim ćeš putovati,
pa potom, o glasonošo oblače, poruku važnu moju.
Putovaćeš, zastajuć na gorama, svaki put kad se odmoriš,
svaki put kad ožedniš, pijući iz svježih potoka vodu...
29
Od tvoga odlaska, tanak tok vode pletenici je sličan,
bledolika je od suvog lišča, opalog s obalskih grana;
to njenio žalosno stanje potvrđuje tvoj srećni dobitak,
ti i niko drugi, te oslabelosti lišiti je moraš.
LI TAI PE (701 – 762, Japan)
Pjesma o pjesmama mojim
Kad svoje pjesme pišem, vidim
pred prozorom svojim pruće bambusovo,
kako se klanja meni u vjetru.
Tad bambus sliči uzburkanoj vodi,
a šum njegova lišća sliči
žuboru vrela što u šumi skače.
Na bijeli papir svoja slova bacam,
i sve je tako ko da je šljivin cvijet
po bijelu snijegu razbacan.
Svježi se miris mandarinskih plodova
gubi kad ih žena odveć dugo
nosi u tamnim naborima svoje odjeće.
Trne rosa, kad je sunca gleda,
samo moja slova što ih pišem –
vječna su! – Ja to znam, ja, Li Tai Pe!
TU FU (712 – 770, Kina)
Pjesnici
Slušajte samo kako kroz drveće vjetrovi gude!
Na počinak već pošo mjesec mladi,
a topli zark večernja rosa hladi.
Budite spremni – nak skladna vaša pjesma bude!...
Ko pjani sad pjesnici gledaju u veče...