ГЛАС ИСТОКА (GLAS ISTOKA)

часопис за књижевност, умјетност, науку и друштвени живот

Milenko Stojičić: EKOLOKVIJUM

glasistoka | 13 Februar, 2011 22:51

 
 Milenko  Stojičić 
 
EKOLOKVIJUM
PRELAGOMENA  ZA LIRSKU  ODBRANU  ZEMLJE


         Zasađujući prve riječi u čistu (a)leju ekolokvijuma mislimo, prije svega, na Svetu Knjigu, majku svih knjiga! Iz Slova u njedrima Pramajke-Svemajke mirišu zelene loze stihova i pupaju grozdovi metafore, znaka i značenja. U Jevanđelju po Jovanu, primjerice, ubraćemo «istinski grozd»: «Svaku lozu na meni koja ne rodi roda, odsijeca je; a svaku koja rod rađa, čisti je da više rodi...» Božanska ekologija čita se srcem i glavom, piše krstom, svijećom i olovkom! Svetotekst je, dakle, i lijepo štivo u čijoj se semantičkoj maternici začinje «ekološka književnost»! Taj svjetleći ekološki luk književnosti izranja, izvija se iz izvora Svetoknjige, traje u vremenu Vremena do današnjega dana, i svija u slovce ovoga priteksta. Kao jednu od svojih zaštitnica Priroda je izabrala književnost, u kojoj je najčistiji vazduh jezika, najhranljivija misao, najzelenija loza mašte a mastilo  hlorofil imaginacije i kreacije. Lijepo pisati znači, zapravo, «prevoditi», otkrivati tajne ljepote Prirode. Književnost je «večita svežina sveta» (Matić), a biblioteka  «crkva knjige». Onaj sioranovski «zli demijurg» novoga doba biće kažnjen i prokažen upravo perom i mastilom, grančicom rečenice, mladicom riječi. Priroda nas je naučila životu a mi joj uzvraćamo smrću! (Još je Aristotel učio o principima «natura naturans sui generis» i «natura naturata sui generis!» (Prirodom stvoreno i stvoreno po ugledu na Prirodu! I danas važi ovaj aristotelovski misaoni «recept»!) Lijepa književnost je terapija! U protivnom, postaćemo «nerasti civilizacije», nekrofilni izrodi... 
          Krajnje je vrijeme za novi «kopernikanski zaokret» u mišljenju i djelanju. Taj «zaokret», međutim, nije moguće izvesti samo lopatom i metlom! Jer, kako opominje Edgar Moren, - «pitanje ekologije nije pitanje kante za smeće»! Neophodna je nova «ekloga ekologije»! Hugobalovsko «istetovirano srce na čelu» signalizira i asocira – srce presađenu u glavu! Naše vrijeme je vrijeme opasnog previda! Dok drijemamo u bljutavom močilu duhovne anemije Levitan rušenja se budi. Previđamo prašinu na tijelu Zemlje a doviđamo «mjesečevu prašinu»! Moramo progledati vitgenštajnovskim okom «koje sve vidi». («Najveći teleskop ne smije da bude veći od našeg oka»!) Još uvijek smo «maleni ispod zvijzda» i naš civilizacijski «pad uvis» skupo košta! Pad je u filozofskom aforizmu identificirao «ekozof» Emil Sioran: «Vjerujem u spasenje čovječanstva, u budućnost cijanida!» Jedan od  «likova» Sioranovih aforističkih silogizama je i strašni Krez, koji je «kupio vazduh i učinio ga svojim vlasništvom»! Izliječimo, dakle, svoje cijanidno srce i cijankalijumsku misao! Postali smo odprirođeni, razljuđeni i razluđeni!  Spas je u stvaralačkoj čežnji za novom ekološkom Arkadijom. Zakažimo zajedno ekonemsku i ekumensku konferenciju za spas čovječanstva, probudimo se u ekološkom jutrenju, na liturgiji ekologije! Jer, konačno, šta bi Čovjek bez Prirode Hraniteljke i Učiteljice?! I šta bi Priroda bez Čovjeka, svoga vječitog (i talentovanog) učenika?! Lijepa književnost je lirska dokumentacija te «jednine dvojine! i «dvojine jednine». 
          Priređivač domišlja prvog «recenzenta» antologije (antos – svijet), ekološkog literarijuma i herbarijuma, - Šarla Bodlera, čija je univerzalna recenzija zbijena u rečenici: «Priroda je ogroman rječnik!». Literata je najbliži rođak «prirodoslovcu» (koji zna šta je «priroda slova» i «Slovo Prirode»)! Literata je rod i rataru; ore duboku, horizontalnu i vertikalnu brazdu jezika u nepreglednoj bjelini njive od papira! I ljetina im je slična; rataru jabuka, šljiva, trešnja, zrno pšenice ili srcolik krompir, a literati jabuka, šljiva, trešnja, zrno pšenice ili srcolik krompir tropi! Ratar kopa, ore, prekopava, drlja busen i humusnu srž zemlje, a pjesnik busenje i humus leksike i semantike! Prvi motikom, drugi olovkom! Jedan zalijeva vitmenovske vlati trave, drugi vlati stihova! Tako su, primjerice, drevni kineski pjesnici na praksi, u poljima repice, trske, pamuka i riže, vježbali haiku o repici, trski, pamuku i riži. Vasko Popa je poetičku srž pjesme objašnjavao «grizom» slatke iznutrice trešnje. Francuz Boske je, pod ekološkom aurom i oreolom, raz-mišljao i domišljao da «šljiva nije šljiva ako je ne izgovorim ili ne napišem» i da je «stablo smokve moj najdraži filozof». Pjesnik Dragan Kolundžija tajnu semantičkog jezgra pjesme otključava «moždanom» mezgrom, mozgom oraha. Cvjetovi poslovica  mudrosti, znanja i iskustva, pitalica i izreka opolenovani su plodnim prahom i praškom Prirode i urešeni Njenim mladežima.  Mnoge latinske sentence isijavaju semantičkim fluoroscentom ekologije. Jedna od njih «kaže»: «In scripto nodum qaerere.» (Tražiti čvor u rogozu, tj. dlaku u jajetu.)  
Skidamo kapu pera profesoru Ernstu Hakelu, koji je prvi izgovorio riječ «ekologija» (1966), ali zaštitnička, ekofilska misao starija je od Hakela, i pulsira u jezičkim venama najdrevnijih tekstova. Indijska, kineska i helenska književnost i filozofija su «ekocentrične», preplodne lepezom ekoloških tema: priroda, prostor, čovjek (kao najvažnije biće u prirodi)... U «Ekolokvijumu» milujemo neke od tih manifesta u odbranu Prirode, Svijeta (Zemlje) i Čovjeka! Vrijeme piše Ekološki Ustav Svijeta! Filozofi i pisci su samo «grešni prepisivači» i tolmači toga Zakonika. Njemački pjesnik, Rilke, jedan od meditativnih redovnika Ekologije, umnik u voćnjaku jezika, šalje poetsku (pre)poruku: «Naš zadatak je da ovu prolaznu i trošnu Zemlju sapatnički i strasno utisnemo u sebe...» Ekolog, kako uči filozof Paskal, mora biti «misleći izdanak Prirode», a ne «čistač» i «higijeničar»! Parafrazirajmo Marksovu «jedanaestu tezu o Fiojerbahu»: «Filozofi su svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on – spasi!» Slikar Leonardo Da Vinči u «Kvadrifolijumu» spominje «umješnu Prirodu». Priroda je naša hermetična kuća i kućište, kažu izabranici duha! Mi, današnji, to, međutim, nismo zapamtili. Svakodnevno slušamo «drvene advokate» ekologije koji se, prije svega, zameću metlom, iako je, posljednjih dvadestak-trideset godina, narasla ekološka biblioteka, a ekologija postala naučna, «fakultetska disciplina». Metla se podrazumijeva, ali je  uvijek pod sjenkom olovke! Metla sama ništa ne može hermetično bremenitoj Prirodi, koju svakodnevno skrnavimo u ludom naumu da je nadvladimo i imamo pod svojom rukom! Priroda, Pramajka, neprekidno postavlja zamke (igra se) i traži od nas da glođemo «kredu znanja»! Zvona zvone za jednu suštastvenu ekološku mobilizaciju, koja, zasigurno, ne počinje «cvrkutanjem» o «čistoći», nego promišljajem o  č i s t o t i! Čistoća i čistota – (ne)vesela semantička igra i zagonetka! Ekolog nije ekonom, koliko god ih rođački «vežu» tri slova! Na sceni je «Potemkinova ekologija» kalaja i belaja. «Potemkinova stranka» puna je «ljubitelja» čovjekovog okoliša. Ekolozirati, znači biti na putu od čistoće s metlom do čistote misli sa olovkom! Ekologija glave je prije ekologije srca, misao prije prakse, znanje prije sentimenta! 
         Voda je čista bdije li nad njom ekolog u ritmu čiste misli! Ako je voda krv planete Zemlje, i «čini nas svijetom jednine», kako kaže izabrani, onda Ekolog mora biti «vodovit», pripadnik religije vode, koji osjeća simfoniju u šumu Nijagarinih vodopada ili u huku Vrbasa. Jovan Joco Bojović, pjesnik i vrbaski vodoviti kajakaš, piše o «semantici vode». Vodu muti mutna misao! Prije hlora voda se čisti mastilom! Naravno, - voda teče kako teče, i nećemo na ispitu obarati Heraklita! Ali, pitanje je: kakva (nam) voda teče ako je svaki peti stanovnik Zemlje žedan?! I još: dokle će voda teći?! «Negdje oko 2030. voda će biti isto toliko skupa kao nafta!», opominje američki hidrolog Džojs Star. Prema Studiji Svjetske banke – prosječnoj osobi potrebno je godišnje 1700 kubika vode! Međutim, 2025. Bliski istok i sjeverna Afrika godišnje će moći da koriste samo 667 kubnih metara vode po osobi! Prosječnom Izraelcu pripada 311 kubika, Sirijcu 161 a Jordancu tanak mlaz od 93 kubna metra vode! «Sporovi oko vodenih izvora postaće isto toliko ozbiljni kao sporovi oko teritorija!», upozorava izraelski strateg za opskrbu vodom, profesor Aron Sofer. Džejms Pinkerton u  polemičkom tekstu (1977) najavljuje «ekološke ratove» i spominje, na ironičan način, termin «enviromantizam» (tj. pregrijani ekološki romantizam) koji bi mogao da izazove ratove sa ekološkim motivima: «Kao što je bio slučaj sa romantizmom ranije, tako bi enviromantizam mogao da rasije strasti preko nacionalnih i intelektualnih granica, da začne ratove i njihova moralna opravdanja na toj osnovi... Hoće li u enviromantičnom 21. vijeku eko-rat biti potreban za zdravlje države?!...» Okeanolog, Žak Kusto, januara 1997. godine, opominje čovječanstvo: «Vaša budućnost u 21. vijeku zavisi od vode. Zahtevam od vas da toga budete svjesni!» Ve-Ka ekolog uljuljkan je primišlju da baš on neće biti nesretni «peti žednik»! To je «dehidrirani» um! Moramo prijeći rubikom svijesti i savjesti! Smrt je majstor Tehnologije, da parafraziramo pjesnika Celana. Mi, danas i ovdje, već pijemo «tešku vodu» i u vodi «samorodnu živu»! Hoćemo li ubrzo noću sijati kao fluoroscentni kukci?! Pušten je duh iz crne Pandorine «centrale»!  Za novoekologa je svaki dan – dan Zemlje, praznik kojega je, na demonstracijama, «inaugurisao» američki senator Gejlord Nelson.  Biti novoekolog znači biti – svjestan i savjestan, «svjesno savjestan»! Samo svjesnošću, savješću i ljubavlju, prožetim u harmoničnom zagrljaju, ponovo ćemo zadobili svoj planetarni zavičaj, Zemlju. Ili će po nama pasti sač nekrofilije! Ekofilično buđenje novoekologa počinje od Ja, od moje ljubavi! Njegova čežnja i misao je «svuda i stalno zelena»! Novoekolog, pisac na primjer, piše ekolokvijalno, ima «ekoritmično srce», ekoritmičnu misao, ekorotičan je i ekonalan,  ekosfera je njegova stilosfera a Ekona je njegova ekološka ikona! Jedan od časnih prototipova novoekologa je Fransoa Miteran, pisac i bivši francuski predsjednik, prvi Ekološki Državnik, u čijem je kabinetu na Jelisejskim poljima granjavalo sunce ekologije. Ekološko sunce granjavalo je i na Miteranovom jeziku: «Ekologija bez poezije bila bi kao železna palma u oazama Džibutija... Kad se posiječe mladi brijest za mene je to porodična žalost... Imam ekološka pluća... Vazduh koji udišem je moj, vazduh koji izdušem je svih nas...» Jedna od najoriginalnijih i najsuštastvenijih ekozofskih izjava je ona, njemačkog filzofa Petera Sloterdijka: «Moje knjige bačene na smeće su otrov!» Alternative, dakle, nema  – ili smo paskalovska «misleća trska» ili ćemo, usisani u ozonsku vulvu, skončati ukraj plota civilizacije, kao «paklena trska» ili «paklena pomorandža»! 
        Novoekolog je, zapravo, zagovornik «dubinske ekologije» (deep ecology), koju je predložio Šveđanin Arne Nes (1973). «Dubuinska ekologija» je forma ekozofije koja u ljudima izaziva i razvija mudrost, osjećanj jedinstva sa prirodom, povišenu osjetljivost. Glava «dubinskog ekologa» zagrijana je divljenjem i udivljenjem prema prirodi,  etičkom i vitalističkom vrijednosšću i estetičkom kontemplacijom nad prirodom!  Osnovni princip «duboke ekologije» je - pravo svih živih bića na postojanje!  Međutim, čovjek «puca» iz antropocentričnog oružja, narcisoidno objavljujući da druga živa bića imaju vrijednost koju im on da! A on, Čovjek, krhki gubitnik, u potpunosti zavisi od oko 1% živih bića... Evolucioni biolozi ukazuju na najveći problem: drastično smanjenje broja organskih vrsta na Zemlji! Prema Majersu (1979) sedamdesetih godina 20 vijeka svijet je gubio jednu vrstu dnevno, a sredinom osamdesetih – svakog časa nestajala je po jedna biološka vrsta! Čovjek je najveći ubica bioloških vrsta! Ko su antipodi novoekologa odnosno «dubinskog ekologa»? Prije svih «radikalni humanista», virtualni realist, član pokreta za izgradnju «neokovanog prometejstva» (manevriše poetncijalom DNK u «ljudskim biokompjuterima»), zvijezda «elite Prvog svijeta». Drugi antipod, «radikalni tehnolog», maše parolom: «Iskoristite tehnologiju prije nego što ona iskoristi vas!». On je «gerilski umjetnik» koji se angažuje za «pamet predmetnog svijeta», «nastavak logike genocida nad ostalim vrstama», za «otvoreno tržište... čije je jevanđelje Generalni ugovor o saobraćaju i trgovini». On, «radikalni tehnolog» iz administracije Džordža Buša, nije stavio svoj pečat na Zemaljskom samitu u Rio de Žaneiru, na kojem su razmatrana suštinska pitanja: «zaveštanje petstogodišnjeg kolonijalnog ekološkog zločina», «globalna politika nad nama», «imperijalizam zaštite životne sredine» kao jedan od glavnih elemenata trenutne geopolitike». Zbog arogantnog «gerilca», radikalnog tehnologa «američkog sna», dogovori u Riju doživjeli su istu sudbinu koju je doživio Novi svjetski poredak u Zalivskom ratu». 
          Pripišimo nekoliko dokumentarnih detalja koji ilustruju izvjesnu pobunu u odbranu Zemlje. Na inicijativu transnacionalnog mirovnog pokreta «Dai Dong», održan je 1971, međunarodni skup stručnjaka o ekologiji u francuskom gradu Mentonu. Sa tog skupa obznanjen je tekst «Poruka iz Mentona», sa potpisima 2200 uglednih imena (i četiri nobelovca), i upućen svjetskoj javnosti. Na ceremoniji u Njujorku iste godine «Poruka iz Mentona» uručena je U Tantu, generalnom sekretaru UN. U Tant je izjavio: «Vjerujem da će čovječanstvo postati svjesno činjenice da postoji krhka ravnoteža fizičkih i bioloških pojava na Zemlji i oko nje, koja ne smije biti nesmotreno poremećena u našoj trci za tehnološkim razvitkom... Ova zajednička briga nasuprot teškoj zajedničkoj opasnosti, što nosi u sebi klice propasti za ljudski rod, mogla bi se pokazati kao snaga sposobna da međusobno poveže ljude. Bitka za ljudsko nadživljavanje može se dobiti samo ako se sve nacije udruže u zajedničkom nastojanju da sačuvaju život na ovoj planeti.» U Tantova izjava ostala je primjer «ekološkog verbalizma», «žongliranja riječima». «Poruka iz Mentona» je svojevrsni ekološki imenik bolesti:  «krvarenje okoliša» (otrovne tvari: živa, olovo, kadmij nađeni u tkivu ptica i drugih životinja...); zagađenje slatke kontinentalne vode; teški oblaci smoga koji prekrivaju gradove; nadzvučni saobraćaj, atomske centrale; gubitak «izvjesnog stupnja samoće»; ratovi, usavršavanje oružja... «Zemlju, koja je izgledala tako velika, potrebno je sada sagledati u njenoj malenosti.», piše u «mentonskom telegramu». U  «Deklaraciji o ljudskom okolišu» Konferencije Un (Štokholm, 1972) piše: «Čovjek je ujedno stvor i stvaralac svoje okoline... Od svih stvari na svijetu najdragocjeniji su ljudi... U istoriji je dostignuta tačka kad moramo oblikovati našu akciju u čitavom svijetu s više brige o posljedicama za okolinu... Čovjek ima osnovna prava na slobodu, jednakost i i odgovarajuće uslove života u jednoj kvalitetnoj okolini koja dozvoljava život u dostojanstvu i blagostanju...» Na drugoj Konferenciji UN o zaštiti životne sredine u Rio de Žaneiru, 1992. godine, - američki predstavnik nije potpisao Zaključke «ljudske povelje»! U Riju je čovjek ostao deveta rupa na svirali brige. Prema demokratskoj strategiji SAD – demografska strategija je u drugom planu, i bolje je imati zdrav dolar nego zdravog čovjeka! Tako je «zaštitna povelja», verbalna pancijerka, – pocijepana! Rio de Žaneiro je postao glavni grad Unesrećene Planete, koju sasvim mjahko zovemo Majčicom Zemljom! I svijet je ostao bez svoga duhovnog omotača, bez pancijerke duha! Skup u Riju iniciran je izvještajem «Zabrinutost za Zemlju», tekst kojeg su objavile Svjetska unija za zaštitu prirode i Svjetski fond za prirodu. Tada ulaze u opticaj i sintagme «održiv razvoj» i «održivo korišćenje resursa». Drugi dokument, «Povelja o zemlji», bio je na dnevnom redu skupa u Riju. Nakon  skupa dvije nevladine organizacije, Savjet Zemlje i Međunarodni zeleni krst, uz pomoć holandske vlade su 1995. upriličile skup u Hagu. Formirana je međunarodna komisija od predstavnika sa svih kontinenata. Komisija je u martu 1977. predložila nacrt teksta Povelje. Konačna verzija teksta Povelje nazvana je «Povelja o Zemlji» i prihvaćena 2000. godine.  Povelja poziva na zajedničku akciju zaštitara zemlje:  «Izbor je na nama: da stvorimo globalno zajedništvo u brizi za Zemlju i jedni za druge, ili da se izložimo riziku vlastitog nestanka i nestanka biodiverziteta... Da bismo ostvarili ove težnje, moramo odlućiti da živimo sa univerzalnom odgovornošću, identifikujući se sa cijelom zajednicom Zemlje, kao i sa svojim lokalnim zajednicama... Kao nikad do sada u istoriji, zajednička subina nagoni nas da potražimo nov početak... To iziskuje promjenu uma i srca...» I ova Povelja ostala je «polumrtvo» slovo na papiru. A   «Samit o održivom razvoju» u Johanezburgu, 2002. godine, je, blago rečno, razočarao!  
             Adresant ovoga ekološkog pisamceta nišani olovkom i slovne svice-metke ispaljuje u licitarsko srce «šarenih političara» koji «imaju naviku da lažu, da obećavaju, da se smješkaju, da potkupljuju» (Borhes), i da su «na sredini puta između istine i laži, i sasvim se mirno održavaju u toj svojoj osrednjosti» (Jonesko). Političari su «privedeni» u bjelilo lista jer su počeli da se kite lažnim ekološkim perjem, i da izrastaju iz slika i prislika ekološke scenografije. Oni uživaju u «ekološkim privjescima» a do ekologije im je kao do lanjskog snijega. Figurativno rečeno, - političar na semaforu ekologije ide na crveno, i «gazi» istinskog, iskrenog ekologa. Političaru je do mimkrijskog, fluoroscentnog ekolološkog odijela! Eto, na prmjer: Jeljcin, bivši ruski predsjednik, na predizbornom skupu, u jednoj moskovskoj mljekari, pije «ekološki čisto mlijeko»! Samo koji trenutak nakon televizijskog milovanja vimena neke «nesretne» ruske krave Jeljcin će «izuti» vlašu ruske votke «Smirnof»! A medijske eustahijeve trube objaviće svijetu – da je Jeljcin prvi ruski i svjetski političar-ekolog! Odmah iza Jeljcina, na medijskoj trpezi je Helmut Kol, bivši njemački kancelar. «Kajzer Kol», u ekološko-političkom kabareu, u naručju grli ekološki nevinu «Frau Bundevu»! Kol «gospođi bundevi» javno oduzima nevinost, čuvajući njen himen kao amajliju političke dugovječnosti! A onda slika u duploj ekspoziciji: Klinton i Buš, američki predsjednici, šetaju ekološki idealnim travnjakom Bijele kuće, čistim «vlatima trave» ekologije, rekao bi američki pjesnik, Volt Vitmen. Čovjek bi pomislio da je batler u travnjaku Bijele kuće Epikur, glavom i bradom! Ali, ne lezi vraže – u grmu travnjaka, iza predsjednika, u budžaku slike, u ekološki čistu travu piškaju Klintonova mačka i Bušov psić. Po Si-En-Enu, pas i mačka od političkog pedigrea, - piškaju lavandino ulje! I naše, domaće političke «cvjećke» koriste predizbornu arenu kako bi ilustrovali svoje ekološke «stavove» i zaštitničku privrženost planetarnom zdravlju. Tu «iskrenost» i «privrženost» najbolje na svojoj «koži» osjećaju stabla gradskih aleja izrešetana rajsinglama kojima su «prikovani» pobjednički osmijesi političara. Tako je vrt politike obrastao u kukurijek i koprivu, endemne znake pustog polja. Pod zelenim okolišem «naš političar» podrazumijeva zeleniš, zimzelen oko svojih «planeta», vile ili vikendice! I jezik političara je bez jezičke zeleni, pust, pun «ozonskih rupa» gramatike, leksike i semantike. To je «drveni jezik», kako bi rekli Francuzi. Ekologiji prijeti današnji «ekološki verbalizam»! 
            Naučnici različitih vokacija dramatično upozoravaju na kataklizmične efekte tehnološkog delirijuma – na rane, ožiljke i crne pjege na tijelu «zavičajne planete». Pocrnilo je zeleno srce Prirode, koja živi još samo pod navodnim znacima! Fridrih Šiler elegično lamentira o «obezboženoj Prirodi» sa početkom moderne Evrope. Ekofilsko buđenje je imperativno «oživljavanje pobožnosti u našim zemrlim dušama» (Paul Ehrlich) «Mi smo obespejzaženi!», panično objavljuje španski filozof Hoze Ortega i Gazet, i zadesila nas je  «suštinska usamljenost svijeta».  Gledaju li nas to i nadgledaju Satanine oči?! Trka u ranjavanju Zemlje dostigla je kataklizmične razmjere. Novi jahači apokalipse su među nama, planetarnom djecom! «Zemlja je ostala bez tišine!», govorio je filozof Ernst Bloh upozoravajući na novu bolest, «buku i bijes» našega vremena. Šum atomskog doba razorio je metafitičku ljepotu i ljekovitost tišine. Bloh filozofemom nagovještava sumračje budućnosti. Među prvim intelektualno «uzbunjujućim» knjigama je «Nijemo proljeće» «neustrašive i rječite» Rejčel Karlson (1962). Gospođa Rejčel, koja je umrla od raka, zadobila je vječno mjesto u «panteonu boraca za čovjekovu prirodnu sredinu» (Paul Ehrlich). Ona je inicirala osnivanje pokreta za zaštitu čovjekove sredine! Rejčel Karlson je «digla glas» protiv širokog korištenja pesticida! Njena knjiga šokantnog naslova «napada» kampanje «spržene zemlje» u kojima su ogromne površine prskane biocidima u neuspjelim naporima da se unište štetočine kao što su japanska buba (Popillia japonica), ciganski moljac (Portherija dispair), larva jedne vrste moljca (Choristoneura) koja se hrani pupoljcima lišća i vrste mrava (Solenopsis geminata). Što se takvi programi više ne primjenjuju zasluga je i «Nijemog proljeća», tendenciozne knjige u najljepšem smislu riječi! Jedno vidovito poglavlje knjige je o herbicidima, koji su danas velika prijetnja za okolinu! Knjigu Rejčel Karlson treba da pročitaju laici koji smatraju da je «zemljište samo izmrvljena stijena koja podupire biljku» (Ehrlich)! Danas bi, zasigurno,  gospođa Karlson izrazila gnjev protiv «pesticidnog lobija». I knjiga «Pesticidna zavjera», poznatog entomologa Roberta van den Boša, jedna je od klasičnih lektira u ekološkoj biblioteci, kao i knjiga Džonatana Šela, «Sudbina zemlje» (1982), koja isijava predskažućom energijom, u imperativnoj formi kazuje i predskazuje infernalne reflekse atomske ere: «Od trenutka kad je na probnom terenu Triniti kraj Alamogorda u državi Nju Meksiko 16. jula 1945. eksplodirala prva atomska bomba – čovječanstvo živi s nuklearnim oružjem u njedrima... Za sada većina nas ne čini ništa. Gledamo u stranu. Ostajemo mirni. Ćutimo. Pribježište nalazimo u nadi da se kataklizma neće dogoditi, i okrećemo se ličnim brigama. Poričemo istinu – da je kataklizma svuda oko nas. Ravnodušni za budućnost svoje vrste, postajemo ravnodušni i jedni prema drugima. Razdvajamo se. Postajemo hladni. Na putu prema kraju svijeta mi drijemamo. Ali, ako se jednom otresemo te letargije i učmalosti i pređemo na djelo, klima će se promijeniti... Više ne bismo bili uništitelji čovječanstva, nego kapija kroz koju bi buduća pokoljenja mogla stupiti u svijet. Tad bismo počeli da se izvlačimo iz uloge kako žrtava, tako i počinilaca masovnog ubistva. Tad bi u naš život počelu da uviru strast i htijenje neophodni za nas spas. Tad bi se, poput snijega u proljeće, rastopili zidovi ravnodušnosti, inercije i hladnoće, koji sad svakog od nas odvajaju od drugih, nas od prošlih i budućih pokoljenja. Forster nam je rekao: Samo se povežite! Odn nam je rekao: Moramo viljeti jedni druge ili izumrijeti!...» O još jednoj naučnoj ludosti opominje i gospođa Margaret Mid: «Genetski inžinjering je, mislim, čista opscena... Ali naše eksperimentisanje sa genetskim inžinjeringom je vrlo opasno. Puštamo ljude da neodgovorno barataju eksperimentalnom materijom koja može biti ubitačan. Ali, u većini slučajeva, kad čujemo kako ljudi govore o genetskom inžinjeringu, jasno nam je da pojma nemaju o činjenicama koje su važne, kao, na primjer, - šta bi se moglo desiti sa ozonskim slojem sada a ne kroz pedeset godina...» Naučnik Džon Sid, koji je istraživao veze ekologije i psihologije, piše: «Neke od najboljih misli o ekopsihologiji dolaze od neojungijanca Džejmsa Hilmana. U knjizi - Poslije 100 godina psihoterapije svijet sve gori - on ističe da mnogi društveni i ekološki problemi potiču otuda što su ljudi na terapiji, umjesto da budu uključeni u promjenu svijeta... Terapeuti stvaraju pacijente, umjesto da stvaraju građane... Ljudi su spremni da ginu na milione u odbranu različitih društvenih funkcija, kao što su religija, politički sistem ili ideologija. A napadi na Zemlju, koji su doveli do svega toga i bez koje niko ne može da opstane, ostavljaju nas nijemim...» Filozof Vajceker, bivši njemački kancelar, izjavio je bez imalo filozofske metaforičke zakukuljenosti: «Moć nad atomima može se okrenuti u moć nad ljudima!». «Tehnološko bunilo» ostavlja svoje crne tragove: «ozonske rupe», «kisele kiše», «foto-smog», «cvjetanje mora»... Zar ćemo pasti u mračne ponore «nadčovječne nečovječnosti», poput Himlerovih «tehnologa» u gasnima komorama Aušvica?! Prvo i posljednje pitanje je - moralna odgovornost čovječanstva za proces biološke evolucije! Šta je, međutim, sa političkom odgovornošću pred deliričnim samouništenjem? «U filzofiji politike i morala», piše Endrju Ros u eseju «Novi planet», «vidjeli smo pokrete koji su prava, vezana za moderno liberalno društvo, obrnuli u nehumane subjekte i objekte. Akt o ugroženim vrstama (1973) i mnoge druge zakonske odluke ranih sedamdesetih su otvorili američke sudove za mogućnost zahtijevanja (svakodnevno obarane od strane Regan – Buš vlade), u ime zaštite okoline koju čine rijeke, plaže, vodeni svijet. Ovo klasično pitanje, koje je Kristofer Stoun pokrenuo 1974. godine u eseju «Da li drveće treba da ima svoj stav», ostaje...» Dakle, svrdlo «instrumentalnog uma» ranjava tijelo Prirode, ranjavajući i onoga koji upravlja svrdlom. O Levitanu tehnologije našega vremena piše Stenli Abramovič u eseju «Tehnologija i budućnost rada»: «Gdje savremena kultura shvata tehnologiju kao režim moćnih oruđa pomoću kojih se mogu zadovoljiti ljudske potrebe, naročito vladanje prirodom,  t e h n e  označava razotkrivanje, put do istine. Hajdegerova poenta jeste da  t e h n e označava samu ljudsku aktivnost prije nego «oruđe» proizvodnje i organizacije. U tom obnavljanju priroda se ne drži na odstojanju kao «drugi» već su, kao u stara vremena, ljudi dio prirode. Tako, suprotno praksi posljednjih pet vijekova, priroda nije shvaćena kao inertan objekt. Njena imanentnost uključuje i nas. U suprotnosti sa   t e h n e, po kom objekt, priroda, otkriva samu sebe, savremena tehnologija je «uređenje otkrivanja», a tehnologija postaje proces kojim je stvarnost teleološki uokvirena. To uokvirenje sprečava zbilju svijeta da ne «isijava». U tom poretku svijet svijet se nalazi «u rezervi» ljudskih potreba i gubi vlastitu suštinu...» 
           Postoji li, na primjer, «ekološka estetika» kao što postoji «ekološka istorija»? O tome esejizira Herman Libe u tekstu «Ekološki problemi u kulturnoj mijeni»: «Spoznaje ekološke istorije, razumije se, nisu jedine koje odlučuju o tome kako treba prosuđivati noviju istoriju kulture čovjekovih odnosa prema prirodi. Postoji i istorija estetike za koju su, opet, u užem stručnom smislu, nadležni filozofi. A ova nas istorija estetike uči da je umjetničko slavljenje izmirene prirode specifično za novo doba, i da je svoje najljepše proizvode dalo baš u onoj deceniji kad je željeznica počela da mijenja krajolik i društvo. Istovremeno je, takođe, paralelno sa istoricitetom kulture otkriven istoricitet prirode... Moglo bi se desiti da se volja za očuvanje prirode dokumentovana u ovom dijelu naše mlade istorije kulture na koncu pokaže kao nemoćna volja i da dolazi prekasno... Zeleni impuls je sve do u svoje aktuelne pojavne oblike specifično moderan kulturalni impuls...»       
I danas (pogotovo danas!) «živo» i aktualno je opominjuće pismo kojega je 1865. godine poglavica Sitl uputio predsjedniku SAD kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju a zauzvrat im ponudi rezervat. U pismu pod naslovom «Možda smo ipak braća» zapretene su mnoge ekološke aksiome: «... Mi ne posjedujemo svježinu vazduha i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti?!... Dio sam zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre, jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj porodici... Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama mije samo voda, već krv naših predaka... Moraćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju djecu – da nam je zemlja mati. Šta snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na samoga sebe. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Što uradi sa tkanicom, čini i sa sobom.»  
Bestseler pisac, Umberto Eko, piše u tekstu «Ekološka ugroženost»: «Strahoviti tehnološki razvoj prouzrokuje uska grla i poremećaje, a nagli razvoj prehrambene industrije pretvara se u proizvodnju otrovnih i kacerogenih jela... Dok se na selu sijeku šume, napušta poljoprivreda, zagađuju vode, atmosfera i vegetacija, odumiru životinjske vrste  i tako dalje, zbog čega sve većom nuždom postaje ako ne baš grah, a ono barem jedna injekcija prirodnih tvari...» Imperativna je i  predskažuća opomena Ežena Joneska, «pisca apsurda», u dnevničkoj bilješci: «Pronalasci, stvoreni da poboljšaju uslove ljudskog života prijete, ne samo svjetskom miru i slobodama koje još uvijek postoje u našem svijetu, već i samom životu; mi nismo gospodari nuklearne energije, nedavno smo joj bili izloženi. Sve to je, mi svi to znamo, svi mi to znamo, banalnost, - i pošto se kaže da je to banalnost onda kao da to nije istina. Ali, za većinu nas, mi znamo da povlačenja nema, činjenice su jače od nas, klizimo ka provaliji, ka najvećoj svjetskoj katastrofi, mi to znamo, mi to znamo – ali pošto je to banalnost onaj koji ovo kaže izgleda kao neki jadan tip, ograničen čovjek... Naravno, naravno, idemo u katastrofu. Tu katastrofu, to klizanje ka katastrofi nazivaju i Progresom...»
            Danas i ovdje, u našem vremenu, postoje i oni drugi, daždevnjaci estetsko-ekološkog podražaja, mimikrijski «ljubitelji prirode», koje je perom kao žaračem žigosao poznati argentinski pisac, Hulio Kortasar u priči «Luka, njegova ekološka razmišljanja»: «Pejzaž, šetnja kroz šumu, gnjuranje u vodopadu, planinska staza, - sve nas to može estetski ispuniti jedino ako nam je obezbijeđen povratak kući ili u hotel, blagosloven tuš, večera i vino, ćaskanje poslije objeda, knjiga ili novine, svesažimajuća i svezačinjujuća erotika. Sumnjičav sam prema obožavaocima prirode koji svaki čas izlaze iz automobila da posmatraju vidik i naprave pet-šest skokova po stijenju; što se tiče onih drugih, onih doživotnih mladih gorana, koji obožavaju da lunjaju sa ogromnim ruksacima i bradama do koljena, njihove su reakcije najčešće jednosložne ili uzvične; kao da je sve u tome što će čovjek ovdje-ondje zastati zblanut pred nekim brdom ili zalaskom sunca, stvarima kojih ima god se okreneš. Civilizovani ljudi lažu kad padnu u bukolički delirijum...» Filozof Žan Bodrijar, međutim, u pesimističkoj filzofskoj istoriji bolesti našeg vremena identifikuje kataklizmični stadijum – imploziju: «Čini mi se da je ekologija fenomen polagane implozije. Da to objasnim. Vjerujem da se približavamo sistemu čija je svrha postojanja zasićena: bilo u socijalnoj oblasti, bilo na svjetskom tržištu ili u pogledu iskorištavanja prirode. Približavamo se tački kritične mase u kojoj može doći do preokreta: može doći do jedne nasilne kontrakcije, do obrata sistema koji je ostvaren na bilo koji način. Za nas to u izvjesnom pogledu može značiti samo katastrofu. Ekologija je pokušaj da se ova implozija spriječi. Ja, doduše, ne vjerujem da postoje veliki izgledi da se ovaj proces obuzda...» Još jedan «estetičar ekologije», italijanski pisac Dino Bucati, ukazuje na «moderno» atomsko satanizovanje Zemlje u uzbunjujućoj poslanici «Istina o kraju svijeta»: «Ako bi čitava Evropa bila počišćena, budimo iskreni, šta bi me bilo briga da se ja sam spasavam? I kada bi strah, danas u porastu, slabio do pasivne nezainteresovanosti, zar to ne bi bila najgora opasnost? Ne zaboravimo: strah je danas ipak najbolja kočnica kada se nadviju oblaci rata... Dakle, Bože me sačuvaj ako bi nuklearne radionice nastavile da udvostručuju snage, ako bi se dotakla kritična tačka, ako bi se mora pretvorila u ideje o kraju svijeta!...»
           Jesmo li mi, ovovremeni, «okresali» krvo saznanja (spoznanja)?! Je li nam jedino drvo spasenja, H y m e n e a, koje je u brazilskim kišnim šumama otkrio Markos Bukeridž, brazilski botaničar? Ovo «nad-drvo» mnogo brže raste u atmosferi koja ima viši nivo uljen-dioksida, apsorbujući ga. Budući da Bukeridž 2075. godine najavljuje paklenu koncentraciju ugljen dioksida u vazduhu (720 dijelova), Hyimenea bi mogla biti novi zaštitni «himen» u crnoj vulvi atmosfere...   
          Uđimo sada u vrt, u baštu, u njivu ekološke književnosti, sa propusnicom na kojoj su riječi američkog pisca, Henri Torea: «Najbogatiji je onaj koji najviše upotrebljava prirodu kao sirovinu za trope i simbole kojima će opisati svoj život!»                  
 
ŠI  KING (od XI – V v. p. n. e)
Dunje
Onom koji dunje daruje mi,
ja platiću mojim privescima;
neću samo ja platiti njemu:
zauvek ću njega zavoleti!
Onom koji breskve daruje mi,
platiću mu ja kamenjem dragim;
neću samo ja platiti njemu:
zauvek ću njega zavoleti!
Onom koji šljive daruje mi,
ja platiću dijamantom samim;
neću samo ja platiti njemu:
zauvek ću njega zavoleti!
Pjesma o usamljenom drvetu
Kruška raste po strani od drugog drveća;
na njoj se bujno zeleni lišće...
Tako i ja usamljen lutam po zemlji...
Kruška raste po strani od drugog drveća,
raširenih grana, gustoga lišća...
Tako i ja sam, bez oslonca, skitam se nadaleko...
HOMER (oko VIII v. p. n. e)
Kalipsina pećina
(...) Oko pećine njene listaše šuma gusta,
zova i jablan vitki, žalfija mirisava,
dugačkih krila tice tu živele su mnoge
sokoli hitri, sove, brbljive morske čavke
tice, kojima more jedina briga je bila.
Okolo pećine same, široke, pružaše se
procvala vinova loza, obilna, grozdova krupnih.
Redom četiri vrela providnu lila su vodu,
tekući na sve strane, a jedno drugom blizu.
Okolo livade meke bejahu s peršumom svežim.
Besmrtnik stigao kad bi lepoti ovoj blizu,
gledajuć, ostao tu bi, srcem se radujući... («Odiseja»)
HESIOD (oko 770 p. n. e)
(...) Ti, Perse, božanskog roda, svagda se sećajuć,
Savjeta mog, radi, ne bi l te mrzila Glad,
A ljubila sa lijepim vijencem Demetra časna,
Koja ti hambare zlaćanim ispunjava žitom.
Nemila glas neradna čoveka posvuda prati;
Bozi i ljudi se ljute na onog što besposlen
Živi, naravi svojom trutovim tromim budući nalik,
Što pčelinju raznose muku, bez rada jeduć;
Tebi pak nek milo bude prikladna vršiti dela
Žitnice, da budu ti obilnom ljetinom pune... 
SAPFO (oko 600 g. p. n. e)
Devojka ova mlada,  lepotom je nalik na dete,
belja je od ljuske...
umilnijega glasa od harfe, zlatnija od samoga zlata,
vitkija nego tekućica voda, nežnija no ruža...

Kroz granje dunje
Kroz grane dunje sa visine hladna žubori voda,
vetrić lišće ljulja i sanak blagi sliva se na me.

KONFUČIJE (551 – 479 p. n. e)
Čovjekova sudba
Poslije ljetne žege, hlad jesenji ide,
na poljima, gdje snijeg je ležo, cvate proljeće.
U ružičastom sjaju sunce izjutra se diže,
u ružičastom sjaju zalazi uveče.
A k moru hrle potoci. Vremena se obnavljaju.
I svakim danom sunce novim svjetlom sija,
bez prestanka rijekama nove vode teku.
Jedanput čivjek živi, - i nikad nikad više,
go lahor što se gubi, sav je njegov život,
a smisao čitava bitka,
razrušen humak, na kom korov niče.
HERAKLIT (540 - ? p. n. e)
Fragment  br. 40
Na one što gaze kroz jedne te iste rijeke
stalno druge vode protiču.
Fragment  br. 66
Dušama jeste smrt da postanu voda,
vodi je opet smrt da postane zemlja.
Pa ipak, od zemlje postaje voda
a od vode – duša.

MAHABHARATA (IV v. p. n. e) 
Pevanje 64
Nastavlja Vrhadasvo: 
Damajanta, čije oči ko lotosa list bejahu,
smrt zadavši lovcu, zađe u strašnu i pustu goru,
gde zrikavci zriču, koja lavova i leoparda
beše puna, i tigrova, i bivola i medveda,
i jelena, raznih tica, razbojnika i divljaka,
sva obrasla bambusima, mangoima i palmama,
i stabala drugih mnoštvom. Tu kneginja Vidarpkinja
vide brda sa rudama i gajeve raspevane,
i doline mnogo divne, i jezera i rečice...
EURIPID (oko 480 – 406 p. n. e)
Halkinejo, sjajna ptico
(...) Halkinejo, sjajna ptico, što kraj žala kamenita
neveselu pevaš pesmu!...
I ja s tobom naricaću, ptico krila salomljenih.
Za helenskim čeznem trgom, 
za Artemidom čeznem blagom, što na bregu sedi 
Kintu, a pod palmom bujna lista,
uz granatu lovoriku i maslinu svetu plavu,
gde se Leta porodila, na jezeru, gde talasi,
krugom kruže i gde muze slavi labud zvukogrli.

LUKRECIJE  KAR (95 – 55 p. n. e)
(...) Sad vidi kako miris prodire
u nozdrve.  Pre svega. mnoge stvari
postojat moraju da s njih potečei struji val 
raznovrsnih mirisa, razlivajuć se svuda. 
No jednome taj miris godi, onaj drugome,
zbog različitih atoma...
Kada se rascvatu proljetni dani
i ponovo se rodi oplodni dah zapadnog vetra
tada ptice u zraku, obuzete tvojom snagom,
o, božice, prve najave tvoj dolazak;
tad skakuću divlje zveri bujnim pašnjacima
i plivaju kroz razorne rečne struje;
opčinjeni čarom, ma koliko ih vodiš, 
slijede te svi, u moru, na brijegu, u divljim rijekama,
lisnatim staništima ptica i zelenim poljima 
ispunjaš im srce slatkom ljubavlju
i oni se tada uzburkanih strasti rasplođuju...

PUBLIJE  VERGILIJE  MARON (70 – 19 p. n. e)
(...) Proleće blagodet šumi jeste i lišću mladom;
s proleća nabubri zemlja, željna semena plodna.
Svesilni otac Etar sa deloplodnom kišom
sađe supruzi srećnoj, s ogromnim telom joj divnim
spoji se štedro, nežne da klice napoji sokom...
Blaga je rodilja zemlja, topli Sefira ćuv joj
rastvara krilo; nežna mezgra kroz stabla struji;
mladice slobodno smeju poverit suncu se novom,
nit loza strepi više od olujnoga juga. («Georgike»)
SEKST  PROPERCIJE (50 – 15 p. n. e)
Prirodnoj lepoti ne treba ukrasa
(...) Gola ljubav voli samo prirodnu lepotu.
Posmatraj kako lepa zemlja rađa cveće razne boje!
Gledaj kako bršljani sami od sebe
bolje razvijaju svoje grane!
Vidi kako maginja lepše raste u usamljenim pećinama!
Voda zna sama da teče svojim tokom,
iako je niko ne uči.
Obale se sijaju ukrašene šljunkom priroodne boje.
Nikakva umetnost ne može se uporediti 
sa prijatnim glasom ptičjih pesama...
SONG  CE  HEU (kraj II v, Kina)
*
Od Lo-janga na istok, kraj puta,
breskve, šljive rastu s obe strane,
i sravnjuju, cvet po cvet, divote,
i porede, list po list, lepote...

KALIDASA (IV – V v, Indija)
13
A sada počuj, put da ti opišem kojim ćeš putovati,
pa potom, o glasonošo oblače, poruku važnu moju.
Putovaćeš, zastajuć na gorama, svaki put kad se odmoriš,
svaki put kad ožedniš, pijući iz svježih potoka vodu...
29
Od tvoga odlaska, tanak tok vode pletenici je sličan,
bledolika je od suvog lišča, opalog s obalskih grana;
to njenio žalosno stanje potvrđuje tvoj srećni dobitak,
ti i niko drugi, te oslabelosti lišiti je moraš.



LI  TAI  PE (701 – 762, Japan)
Pjesma o pjesmama mojim
Kad svoje pjesme pišem, vidim
pred prozorom svojim pruće bambusovo,
kako se klanja meni u vjetru.
Tad bambus sliči uzburkanoj vodi,
a šum njegova lišća sliči
žuboru vrela što u šumi skače.
Na bijeli papir svoja slova bacam,
i sve je tako ko da je šljivin cvijet
po bijelu snijegu razbacan.
Svježi se miris mandarinskih plodova
gubi kad ih žena odveć dugo
nosi u tamnim naborima svoje odjeće.
Trne rosa, kad je sunca gleda,
samo moja slova što ih pišem –
vječna su! – Ja to znam, ja, Li Tai Pe!
TU  FU (712 – 770, Kina)
Pjesnici
Slušajte samo kako kroz drveće vjetrovi gude!
Na počinak već pošo mjesec mladi,
a topli zark večernja rosa hladi.
Budite spremni – nak skladna vaša pjesma bude!...
Ko pjani sad pjesnici gledaju u veče...
ГЛАС ИСТОКА БР. 1 | Prethodni | Komentari (0) | Trekbekovi (0)

Komentari

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb